Pomirljiv način rješavanja diplomatskih (između država), vlasničkih (između poduzeća) i sličnih sporova.
To je nezavisno i nedržavno tijelo kojemu stranke sporazumno povjeravaju donošenje odluke kojom se riješava
njihov imovinskopravni spor. Spor rješavaju birani ili zakonom određeni arbitri, a zakon njihovu odluku izjednačava
s pravomoćnom sudskom presudom. Osnivaju se unutar pojedinih zemalja pri komorama i drugim institucijama za sporove
među domaćim partnerima, proizvođačima i kupcima, uposlenima i poslodavcima i slično. Pri trgovinskim komorama često
se osnivaju međunarodne arbitraže za rješavanje sporova u međunarodnim trgovinskim odnosima. Za stranke u sporu
odluke arbitraže su obvezujuće. Arbitraže se dijele na stalne (institucionalne) i povremene (ad hoc). Stalnim arbitražama
nazivaju se institucije koje organiziraju arbitriranje i nadziru provođenje arbitražnog postupka, ali same ne
odlučuju o sporu. One imaju svoja tijela, pravilnike, a često i listu potencijalnih arbitara. Na način određen
pravilnikom postavlja se arbitražno vijeće ili arbitar pojedinac koji će riješavati predmetni spor.Ad hoc su arbitraže
koje stranke formiraju tako da odaberu arbitra pojedinca ili arbitražno vijeće ili taj odabir povjeravaju određenoj
drugoj osobi ili instituciji koja će riješavati njihov spor. Osnivaju se za rješavanje određenog spora, a kad obave
svoj zadatak, prestaju postojati. Stranke zaključuju sporazum o nadležnosti arbitraže na dva osnovna načina:
arbitražnom klauzulom kao posebnom klauzulom osnovnog ugovora i arbitražnim ugovorom u obliku posebnog ugovora
kojim se utvrđuje da će se sporovi između stranaka rješavati arbitražom. Nadležnost arbitraže može se ugovoriti
prije započinjanja spora, ali i nakon togasve dok nije započeo redovan sudski postupak.
Prednosti arbitraže pred državnim sudovima su u tome što stranke same odabiru arbitražu otklanjajući time
nadležnost državnog suda, stranke same biraju arbitre između osoba u koje imaju puno povjerenje.